East to East – Klavdij Sluban

Institut francias de Serbie

18.aprila – 20.maja 2017.

 

Klavdij Sluban – East to East

Fotograf Klavdij Sluban potiče iz jedne polovine odvojene Evrope, naviknut je na zabrane i rešetke. Poželeo je i da podučava fotografiju u zatvoru. Ovom knjigom posećuje Istok, bivši manastir. (…) Manje je u pitanju putovanje ka Istoku posmatran kao prošlo vreme, a više kao upad fotografa u budućnost, kopanje rupe u njenom zidu. Fotograf posećuje Istok u svojstvu hodočasnika koji ispituje proročanstvo. Odgovori mu se javljaju kao vizije u sred isparenja i dima. Istok je budućnost u pometnji. (…) Eri de Luka

U saradnji sa Kulturnim centrom Beograda

Rođen u Parizu 1963. godine od roditelja Slovenaca, Klavdij Sluban dobitnik je EPAP nagrade European Publishers Award for Photography) 2009, i njegova knjiga Transsibériades objavljena je simultano na šest jezika u šest evropskih zemalja. Laureat je i nagrade Leica (2004) kao i nagrade Niépce (2000). Slubanovo delo je veoma lično, koherentno i oštro, što ga čini jednim od najznačajnijih autorskih fotografa njegove generacije. Njegova fotografska putovanja, često povezana sa književnim delima, povezana su aktuelnim zbivanjima. Crno more, Karibi, Balkan, Rusija, Kina, Centralna Amerika, ostrva Kergelen na Antarktiku … mogu da se protumače kao susret trenutne stvarnosti i unutrašnjeg osećaja fotografa dromomana. Duboke crne površine i siluete u kontralihtu daju njegovom delu čistotu i jasnoću oslobođenu svake didaktičnosti ili egzotike. Od 1995. Klavdij Sluban fotografiše maloletnike u zatvorima gde priređuje i radionice fotografije. Uz podršku Anrija Kartije-Bresona, Marka Ribua i Vilijama Klajna, radi u zatvorima u Francuskoj, disciplinskim logorima u istočnoj Evropi, u bivšoj Jugoslaviji (Sloveniji) i Srbiji (Kruševcu i Valjevu), u bivšem Sovjetskom savezu (Ukrajini, Gruziji, Moldaviji, Letoniji, Rusiji) kao i u centralnoj Americi i Brazilu. Upoznat je sa zatvorskim prostorima i druži se sa zatočenicima, te u svojim delima govori o problemu zatvorenog prostora i skučenog horizonta. Slubanove fotografije su prisutne u velikim izložbenim prostorima, u Muzeju fotografije u Helsinkiju, Muzeju lepih umetnosti u Kantonu, Metropoliten muzeju fotografije u Tokiju, u Teksas muzeju u SAD, na Susretima u Arlu, u Evropskoj kući fotografije kao i u Centru Pompidu/Boburu u Parizu. Godine 2013. priređena je njegova retrospektiva u muzeju Niepce u Francuskoj a 2015/16 dobitnik je rezidencijalnog boravka Villa Kujoyama u Kiotu (Japan). Objavio je mnoga dela a član je i brojnih francuskih i međunarodnih žirija fotografije. Francuski institut u Srbiji priredio je 2003. godine izložbu njegovih dela u Beogradu.
Pogledajte video o Slubanovom radu sa Anri Kartije-Bresonom Slubanov video intervju gde objašnjava svoj rad sa mladima u zatvorima kao i jedan tekst na istu temu Prikaz izložbe Živeti u egzilu predstavljene u Maison européenne de la photographie. Njegovu izložbu  na Festivalu u Arlu.

Share

Grupna izložba – Fabrika Fotografa

Galerija Božidarac – 1947

18. – 30. aprila 2017.

 

Temelji Fabrike fotografa postavljeni su u oktobru 2013.godine, ubrzo smo digli krov i krenuli sa radom svakog vikenda. Od tada se širimo lagano, preko hiljadu fabrikanata smo pustili u pogon.
Mnogi su promenili zanimanje, neki upisali fotografiju na akademiji, a neki već godinama dolaze i želja za novim saznanjima ne jenjava. “Fabrika” Endija Vorhola nam je bila zvezda vodilja, povod i njenog osnivanja je okupljanje kreativnih ljudi u zdravoj i inspirativnoj atmosferi, u cilju uzajamnog unapredjivanja i produktivnosti. Za razliku od Vorholove “Fabrike”, polaznici “Fabrike fotografa” su uglavnom neafirmisani, a i osnivača niko nije pokusao da ubije. Jos uvek. 😉

Na izložbi “Fabrika fotografa” predstavlja se 12 fabrikanata:

Gordana Belić- Bežanija, od očaja do sjaja
Olivera Bojadžić- EU
Ivan Damjanović- Američki san
Jelena Duvnjak- Priče sa reke
Biljana Đurić- Mir
Ana Jovanović- Moj stidentski zivot
Marija Milošević- Prvi portret
Nikola Mitić- Zvezdine zvezde
Milica Rašković- Anksioznost- Move outside the box
Marija Stepanović- Beograd u Vodi
Marija Trkulja- Sneško
Žana Šišić- Na putu do…

Fabrikante oblikuje Aleksandra Popović

 

Share

Prtljag – Luka Klikovac

Dom omladine Beograda

18. – 30. aprila 2017.

 

Prtljag / Luka Klikovac

kustos izložbe: Jelena Matić

 

U kultnom filmu Mikelanđela Antonionija Uvećanje glavni junak, modni fotograf,  igrom slučaja je fotografisao ljubavni par u parku. Zainteresovanost žene za film i njen pokušaj da dođe do njega podstakao ga je da istraži snimljeni prizor. Postepenim uvećavanjem klasična crno-bela fotografija dokumentarnog karaktera postala je nesavršena, zrnasta struktura, dok je svakidašnja, pomalo idilična scena prešla u bizarnost jer se iza prve slike krila druga  ‒ slika ubistva. Šta se krije iza ‒  to je pitanje koje može da se veže za svaku fotografsku sliku. Nastala u mračnoj, tajanstvenoj kutiji, fotografija je zbog naše vekovne težnje da verno uhvatimo sliku iz prirode dobila status ogledalne slike. U toj u svojoj nametnutoj i prividnoj realnosti ona nam ostavlja prostor za različita tumačenja, destrukcije i dekonstrukcije, za stvaranje jedne ili više situacija i priča ispod te primarne slike koja nam je data.

Serija fotografija i rendgenskih snimaka pod nazivom Prtljag predstavlja poslednji deo trilogije Luke Klikovca. U prvom delu Memento autor se kroz fotografije sterilne, bolničke atmosfere mladih osoba na stolu za obdukciju bavio analizom života, smrti, vremenom, našom gotovo bezuspešnom borbom s njim, kao i samom fotografijom koja nas konstantno podseća na prolaznost i kraj. Nasuprot tome, u Ogledalu se  prikazima istih ličnosti, samo u mrtvačkim sanducima i s određenim kostimima i rekvizitima, fokusirao na neostvarene želje, fantazije i nametnute ideale, lažnu samoprezentaciju u društvu neprekidne proizvodnje i potrošnje tehnoloških slika, ukratko, na ono ka čemu tokom života svi manje-više stremimo, a što s njegovim prestankom postaje potpuno nebitno. Priča se nastavlja, ujedno i završava,  projektom Prtljag koji je smešten između pomenutih ciklusa i predstavlja potencijalnu realnost. Isti akteri snimljeni su noću u različitim eksterijerima i enterijerima gotovo nadrealne, napete i jezive atmosfere. Hladnog, udaljenog  pogleda, poput poslednjih ljudi na Zemlji, prikazani su s koferima i torbama u iščekivanju radnje koja tek treba da se desi. Ko su? Šta ili koga čekaju? Gde idu? Ovo nisu jedina pitanja koja se ovde nameću, već je tu i ono možda važnije: “Šta nose u prtljazima?” Zbog prisustva tenzije, filmske strukture, Luka Klikovac je ovde, mnogo više nego u prethodna dva ciklusa, zauzeo poziciju filmskog režisera koji apsolutno ništa ne prepušta slučaju: od odabira lokacija, izgleda protagonista, preko osvetljenja, snimanja do same prezentacije u galerijskom prostoru. Istovremeno je otišao dalje uvođenjem prosvetljenih rendgenskih snimaka koji posmatračima upravo otkrivaju misteriju sadržaja samog prtljaga. Po ustaljenim shvatanjima u fotografiji, negativ ili film sakriva jer nam daje obrise predmeta, ljudi i situacija, a pozitiv ili sama slika je ta koja otkriva. Ovde zatičemo suprotnost. Fotografija ili pozitiv je upravo ta koja skriva, a rendgenski snimak nam otkriva misteriju sadržaja kofera i torbi, uvodeći tako nove situacije i sadržaje u priče. Na ovaj način je problematika realnosti i autentičnosti fotografije  dobila jedan novi, netipičan pristup.

Delujući na principu okidača i izmeštanja klasične percepcije posmatrača Trilogija, pa samim time i Prtljag Luke Klikovca, jeste kritika ironije, apsurdnosti, bizarnosti savremenog društva, naših shvatanja sveta, vremena i stvarnosti, koja se prepliće s analizom i preispitivanjem same fotografije i naše percepcije.

Mr Jelena Matić

 

Share

Icons of Motions – Sabine Hauswirth

Radisson Blu Old Mill Hotel

18.04. – 02.05. 2017.

 

„Icons of Motion“ je naslov serije forografija savremene scene performansa u Beču i prikazuje kulturne aktere na bečkim krovovima. Snimci otkrivaju pojedince koji sami sebi postavljaju pozornicu, dopuštajući da istovremeno nastanu ikone umetnosti. Baš kao što krovni pejzaži predstavljaju znak i potpis svojim siluetama, ekspresivna lica protagonista i njihov samosvesni mir odražavaju kreativne elemente grada. Izgradnja i arhitektura svake zgrade je je idiosinkratični element u specifičnoj silueti Beča, individualna kao što su tela ljudi. Krovovi pružaju uvid i perspektive za vizuelni ugao foto-aparata, predstavljajući pojedince kao znamenitost od vitalnog značaja. Beograd je, kao i Beč, živopisna metropola koja raste, a među njihovim umetničkim scenama uveliko postoji razmena. “Ikone pokreta” bile su deo meseca fotografije (“Monat der
Fotografie”) u Beču u novembru 2016. Internacionalno prepoznata umetnica Sabine  Hauswirth premijerno predstavlja svoje radove u Beogradu.

Biografija: Sabine Hauswirth, rođena 1963 u Beču je internacionalno aktivna fotografkinja, čiji su radovi predstavljeni u muzejskim i privatnim zbirkama. Njen umetnički portfolio sadrži višeslojne portrete izuzetnih ličnosti. Između ostalih, Sabine Hauswirth portretisala je druge umetnike kao što su David Bowie, Mario Vargas Llosa, Dennis Hopper, Christian Ludwig Attersee, Friederike Mayröcker, Harri Stojka, Jude Law, Hermann Nitsch, Nicholas Ofcarek ili Christine Nöstlinger.

Sabine Hauswirth živi i radi u Beču. Više informacija: www.sabinehauswirth.com
Kontakt: Sabine Hauswirth|  Hauffgasse 27-1- 23 | 1110 Wien

E: office@sabinehauswirth.com | M: +43 664 103 84 67

Share

Non Finito – Svetlana Volić

Zadužbina Ilije M.Kolarca

11. – 26. april 2017.

 

NON FINITO, pasaž 4: Prostor između udisaja i izdisaja
izložba fotografija

Ciklus fotografija nastao je tokom putovanja vozom na relaciji Beograd (Srbija) i Zidani most
(Slovenija). Odabrani prizor na fotografijama je isti, krupni kadar paralelnog železničkog koloseka, viđenog kroz prozor voza u pokretu.Izbor voza za prevozno sredstvo po bivšim jugoslovenskim državama svakako nije najbrži način da se stigne iz tačke A u tačku B, međutim takvo putovanje putniku daruje nešto dragoceno – vreme, kojeg je sve manje u savremenom svetu. Dobijeni period dokolice omogućava drugačiju, nenaviknutu i dublju percepciju vremena i prostora, kako spoljašnjeg
tako unutrašnjeg, a sam proces tranzita otvara polje za kontemplaciju na simboličkom nivou u okviru relacija: početak-kraj, prošlost-budućnost, život-smrt. Kada pažljivo kroz kameru gledate u nešto što se pretpostavlja kao poznato, ili usvojeno na nivou klišea, taj pažljivi pogled prizor može  transformisati u nešto nepoznato. Krupni kadrovi u sebi sadrže začudnost u kojem inače nezapaženo i banalno postaje naglašeno i neobično.

Svaki pritisak na okidač kamere predstavljao je meditativni proces u trajanju od nekoliko sekundi, u prostoru između jednog udisaja i izdisaja, u kojem se putem podešenih parametara na kameri sažima sekvenca pokreta dužine 10-20m. Dobijena slika tako u sebi sadrži određeni komprimovani zapis trajanja i kretanja kroz prostor. Snimak leži negde između mesta i vremena u trenutku snimanja i moje sopstvene mentalne slike ili projekcije koja je proizvod tog vremena, a kamera postaje rezonantno polje u kojem se definiše ta realnost između spoljašnjeg i unutrašnjeg sveta.

Share

Ja sam Katsikas – Ana Himenez

galerija Бартселона

10. – 22.04.2017.

 

Društveni problemi sa kojima se suočavamo u ovom 21. veku prevazilaze političke granice i počinju da zadiru u moralne granice, govoreći o tome koliko košta život jedne osobe ili jednog naroda, u zavisnosti od političke stabilnosti. Govorim o hiljadama ljudi koji napuštaju svoje domove, običaje i sećanja i kreću na dugo putovanje prepuno strahova, nesigurnosti i potkupljivanja kako bi dosegli do ničije zemlje, gde njihove nade udaraju u blindirane pogranične zidove zvane Evropa. Njihova krajnja sudbina je da završe zatočeni u limbu lišenog vremena i privilegija, nazvanom izbeglički kamp, odakle ih premeštaju u „osnažene“ oblasti, u iščekivanju nove „budućnosti“, gde su primorani da se nasele u „prihvatnim“ centrima (novi kampovi ili prelazna skloništa) izvan Atine.

Kako bih skrenula pažnju na ovaj problem, napravila sam seriju crno-belih fotomontaža od slika onih koji su najranjiviji u ovim nehumanim uslovima, dajući im vodeću ulogu, dok je pozadina belo platno sa dozom surove realnosti u kojoj trenutno žive.

 

Share