“Landnemar” – izložba fotografija Álvaro Sánchez-Montañés-a

Večeras, 16. aprila 2018. godine u 19h, otvaranje izložbe fotografija “Landnemar” – Álvaro Sánchez-Montañés-a, Dom Omladine Beograda, Makedonska 22

Rođen u Madridu 1973. godine, gde je završio studije.
Izlagao je u Madridu, Barseloni, Sevilji, Bilbau, Londonu, Meksiko Sitiju, Njujorku…
Dobitnik je značajnih nagrada iz oblasti fotografije, kao što su: Epson Photography Award 2009, International Photo Award 2009, Descubrimientos PhotoEspaña 2010, Fundación AENA 2012, i prva nagrada za fotografiju Fundació Vila Casas 2018.
Radovi mu se nalaze u mnogobrojnim publikacijama kao i u mnogim privatnim kolekcijama.
Živi i radi u Barseloni.

Kao da spavaš… I sanjaš jedan san…
Uvek isti… Godinama…
Jedno ostrvo, novo iskustvo, poznati osećaj…
Daleko je to mesto.
Deluje idealno da pobegneš od svega, da nestaneš.
I da se pronađeš.

Lagano ti se uvuče pod kožu i postane život, koji zavoliš.

Landnemar su retka naselja, usamljene kuće, beskrajni pusti putevi, usamljene prodavnice, znakovi koji nikuda ne vode…
Estetika zapuštenog. Minimalistička sela za minimalističke pejzaže.

Landnemar je zima i jara. Zemlja leda i zemlja vulkana, snega i lave. Beskonačne ravnice, smrznuti pejzaži, nepregledne pustinje, zaleđeni putevi. Priroda koja daje ali i uzima, ona koja odbija da nas uništi.

Landnemar je mir. More tišine. Harmonija čoveka i prirode.
Predaja kao jedini način da se živi u skladu sa sobom, sa prirodom.

Landnemar su prvi doseljenici… Retki stanovnici. Stolećima kasnije ostrvo bez ljudi.

Landnemar je Island.

Landnemar je jedinstveno putovanje Alvara Sančeza Montanjesa.

Kustos: Ana Šćepanović

Share

Landnemar – photography exhibition by Álvaro Sánchez-Montañés

Tonight, 16th April 2018 at 19h, opening of photography exhibition “Landnemar” by Álvaro Sánchez-Montañés, Dom Omladine Beograda, Makedonska 22

Born in Madrid in 1973, where he completed his studies.
Had his work exhibited in Madrid, Barcelona, Seville, Bilbao, London, Mexico City, New York…
Recipient of significant awards for his photography, such as Epson Photography Award 2009, International Photo Award 2009, Descubrimientos PhotoEspaña 2010, Fundación AENA 2012, the highest place for photography award Fundació Vila Casas 2018.
His works have been included in numerous publications and are part of many private collections.
He is living and working in Barcelona.

As if you were asleep… And dreaming a single dream…
Always the same one… For years.
One island, new experience, familiar feeling…
It is a far-away place.
It looks ideal as a place to run away from everything, to disappear.
And then to find yourself again.

It stealthily creeps under your skin and becomes the life you start loving.

Landnemar is made of rare settlements, solitary houses, endless deserted roads, lonely shops, signs that lead nowhere…
Aesthetics of the derelict. Minimalistic villages for minimalistic landscapes.

Landnemar is both winter and the heat. The land of ice and of volcanoes, of snow and lava. Infinite plains, frozen landscapes, immense deserts, frozen roads. The nature that is giving, but also taking away; the one that refuses to destroy us.

Landnemar is peace. The sea of silence. The harmony between man and nature. Surrender as the only way to live in harmony with oneself, and with nature.

Landnemar are the first settlers. Rare dwellers. Centuries later, the island without people.

Landnemar is Iceland.

Landnemar is a unique journey of Álvaro Sánchez-Montañés.

Curated by: Ana Šćepanović
Translated by: Mirjana Kosić

Share

(de)construction – exhibition of students of Digital Arts, Faculty of Media and Communication

Tonight 4th April 2018 at 19h, opening of “(de)construction” exhibition of students of Digital Arts, Faculty of Media and Communication, in gallery “Kvaka 22”, Ruzveltova 39

The exhibition (DE) CONSTRUCTION represents the selected photographic and video works of students from all years from the Faculty of Media and Communication, Department of Digital Arts. Within the problem framework (DE)CONSTRUCTION, they investigate the irregularities of the environment, its binary, inconsistencies, deviations, differences, illogicality, compose and disassemble architecture, relations, language, time, space and the medium of photography. From the existing elements, they construct and deconstruct the system as an endless number of variables, none of which is either right or wrong.

The exhibition is organized by students of FMK Digital Art: Jana Ljubičić, Viktorija Jovanović, Jana Bjelica, Milica Lazarov and Ana Đapić.

The participants of the exhibition are: Aleksandra Nestorov, Aleksandra Pešić, Ana Đapić, Irena Canić, Ivana Miljković, Jana Ljubičić, Jovan Marković, Hana Piščević, Katarina Marković, Kristina Tica, Luka Bezuha, Marko Božić, Marko Granić, Milena Milutinović, Milica Josimović, Milica Milica Lukić, Miodrag Mrkšić, Nikola Hajduković, Nikolina Škundrić, Sofija Ivanović, Stefan Isaković, Tamara Tasić, Viktorija Jovanović.

Visual identity: Jana Bjelica

Share

(de)konstrukcija – izložba studenata Digitalnih umetnosti, Fakulteta za medije i komunikacije

Večeras 4. aprila 2018. godine u 19h, otvaranje izložbe “(de)konstrukcija” studenata Digitalnih umetnosti, Fakulteta za medije i komunikacije, u galeriji “Kvaka 22”, Ruzveltova 39

Izložba (DE)KONSTRUKCIJA predstavlja odabrane fotografske i video radove studenata i studentkinja svih godina sa Fakulteta za medije i komunikacije, departmana Digitalne umetnosti. Unutar problemskog okvira (DE)KONSTRUKCIJA oni istražuju nepravilnosti okruženja, njegove binarnosti, nedoslednosti, odstupanja, razlike, nelogičnosti, sastavljaju i rastavljaju arhitekturu, odnose, jezik, vreme, prostor i sam medij fotografije. Od postojećih elemenata, konstruišu i dekonstruišu sistem kao beskrajni broj varijabli od kojih ni jedna nije prava ni pogrešna.

Izložbu organizuju studentkinje FMK Digitalne umetnosti : Jana Ljubičić, Viktorija Jovanović, Jana Bjelica, Milica Lazarov i Ana Đapić.

Učesnici izložbe su: Aleksandra Nestorov, Aleksandra Pešić, Ana Đapić, Irena Canić, Ivana Miljković, Jana Ljubičić, Jovana Marković, Hana Piščević, Katarina Marković, Kristina Tica, Luka Bezuha, Marko Božić, Marko Granić, Milena Milutinović, Milica Josimović, Milica Lukić, Miodrag Mrkšić, Nikola Hajduković, Nikolina Škundrić, Sofija Ivanović, Stefan Isaković, Tamara Tasić, Viktorija Jovanović.

Vizualni identitet: Jana Bjelica

Share

Musical postcard – photography exhibition by Aleksandar Pfićer

On Saturday, 14th April 2018 at 19h, photography exhibition “Musical postcard” by Aleksandar Pfićer, Railway Museum in Belgrade, Nemanjina 6

Aleksandar Pfićer, born in 1980. Graduated master of Photography in 2005, at the Academy of Art IVAS Munich, department in Belgrade, in the class of professor Nikola Radošević. He is a member of the Association of Independent Artists and Masters of Photography USUF of Serbia and the Association of Serbian Railways artists from Belgrade. He had 10 solo exhibitions and participated in more than 100 collective exhibitions in the country and abroad. Awarded 7 times. He lives and works in Belgrade.

Share

Muzička razglednica – izložba fotografija Aleksandra Pfićera

U subotu, 14. aprila 2018. godine u 19h, izložba fotografija Aleksandra Pfićera pod nazivom “Muzička razglednica”, Železnički Muzej u Beogradu, Nemanjina 6

Aleksandar Pfićer, rođen je 1980. godine. Godine 2005. diplomirao fotografiju na Akademie für Bildende Künste IVAS Minhen, istureno odeljenje u Beogradu, u klasi profesora Nikole Radoševića i stekao zvanje diplomirani majstor fotografije. Član je Udruženja samostalnih umetnika i diplomiranih majstora fotografije USUF Srbije i Udruženja umetnika Železnica Srbije iz Beograda. Imao je 10 samostalnih i učestvovao na više od 100 kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Nagrađivan je 7 puta. Živi i radi u Beogradu.

Share

Trains and people – photography exhibition by Katarina Ristić

On Saturday, 14th April 2018 at 19h, photography exhibition “Trains and people” by Katarina Ristić, Railway Museum in Belgrade, Nemanjina 6

Katarina Ristić, photographer amateur, takes part in the Belgrade Photo Month Festival for the third time in a row with a clear desire to make her modest contribution to the development of photography in Serbia and to bring the photo closer to the local population through its popularization and presence. Katarina participated in over a hundred collective exhibitions and this is her fifth solo exhibition of photographs that will try to show her views of people connected with rail and trains…

Share

Vozovi i ljudi – izložba fotografija Katarine Ristić

U subotu, 14. aprila 2018. godine u 19h, izložba fotografija Katarine Ristić pod nazivom “Vozovi i ljudi”, Železnički Muzej u Beogradu, Nemanjina 6

Katarina Ristić, fotograf amater, treću godinu za redom učestvuje na festivalu Beogradski mesec fotografije sa jasnom željom da da svoj skroman doprinos razvoju fotografije u Srbiji i da fotografiju približi lokalnom stanovništvu kroz njenu popularizaciju i prisutnost. Katarina je učestvovala na preko sto kolektivnih izložbi a ovo je njena peta samostalna izložba fotografija kojom će pokušati da iskaže svoje viđenje ljudi povezanih sa železnicom i vozovima…

Share

Ja sam Rohindža – izložba fotografija Mohammada Rakibul Hasana

Dodjite danas, 14. aprila 2018. godine u 17h, na otvaranje izložbe fotografija “Ja sam Rohindža” Mohammada Rakibul Hasana, galerija Božidarac, Radoslava Grujića 3

Prema Deklaraciji Ujedinjenih nacija o ljudskim pravima, „Svako ima pravo na život“. Rohindže su narod koji govori Indo-arijski jezikom, i već vekovima živi u državi Rakhine u Mijanmaru. Vlada Mijanmara ih nikada zvanično nije prizala kao manjinsku etničku grupu, sa ostalih osam nacionalnih autohtonih grupa, što – po mom mišljenju – predstavlja oštro kršenje ljudskih prava. Oni tu žive kao narod bez države, narod kome su uskraćena prava i koji je na stalnom udaru različitih vidova diskriminacije od strane ostalih pripadnika većinskih grupa i religija. Procenjuje se da je oko milion Rohindža izbeglica brodovima, pešice ili drugim prevoznim sredstvima ušlo u Bangladeš, dolazeći iz različitih delova Mijanmara, rizikujući sopstvene živote i svu svoju imovinu.
Humanost bi, bez obzira na sve, trebala biti na prvom mestu. Ne bismo trebali verovati u granice i podele između nacionalnosti ili rasa. Svi smo ljudska bića i svi smo na ovom svetu samo na kratko vreme. Uvek treba razmišljati šire i verovati u jednakost i pravdu za sve. Samo takva unutrašnja osećanja mogu da nas primoraju da postanemo dobra ljudska bića koja se brinu jedni za druge.

Ja sam Rohindža

Rohindže su manjinska muslimanska etnička grupa koja već vekovima živi u Mijanmaru. Međutim, usled rasizma i brojnih drugih društveno-političkih pitanja pokrenutih od strane većinske grupe u Mijanmaru, postali su žrtva samo-kategorizacije kao potomaka Bengali grupe, čija je poslednja migracija iz Mijanmara u Bangladeš otpočela u avgustu 2017[1]. Njihova vlastita država, koja im je uskratila etnička prava, ih ne ubraja među ostale 135 etničke grupe, jer ih Vlada Mijanmara smatra izbeglicama iz Bangladeša. Više od milion članova Rohindža zajednice je nekad živelo u Mijanmaru, i predstavljaju najprogonjeniji narod na svetu, dok ih je poslednji egzodus učinio još ranjivijim.

Nije uopšte bilo jednostavno za osveštenog fotografa da sluša priče i fotografiše, kako bi proizveo estetski najbolji umetnički komad. Pre je izgledalo kao dokumentovanje užasa istine. Više puta sam odlazio u lokalne bolnice da posetim žrtve koje su stigle u Bangladesh sa povredama koje im je nanela myanmarska vojska tokom njihovog bekstva. Dobitnica Nobelove nagrade za mir, Aung San Suu Kyi, možda nije ni pomislila da se pobuni protiv vojnih generala zbog materijalnog životnog zadovoljstva, ali velike mogućnosti su rezervisane za vlasnika i stvaraoca svega u ovom svetu i samog univerzuma, i On može da donese pravdu jednom i za svagda, pre nego što bude kasno za nedužna ljudska bića.

Autor Mohammad Rakibul Hasan
Prevod Mirjana Kosic

Share

I am Rohingya – photography exhibition by Mohammad Rakibul Hasan

Come today, 14th April 2018 at 17h, to the opening of photography exhibition “I am Rohingya” by Mohammad Rakibul Hasan, gallery Božidarac, Radoslava Grujića 3

According to the United Nation’s declaration of Human Rights, “Everyone has the right to live”. Rohingyas are Indo-Aryan- speaking people, who have been living in the Rakhine State of Myanmar for centuries. Myanmar Government never officially recognized these people, as an ethnic minority group among the other major eight national indigenous races, which I believe, is a complete violation of human rights. They live there as stateless people who are deprived of their rights, and are always under pressure of various levels of social discrimination and violation by other major religious belief holders. One million of Rohingya refugees were estimated to have gradually entered into Bangladesh by boat, on bare foot and by other means of transportation from many distant places of Myanmar, risking their lives and belongings. In every case, humanity comes first. We should not believe in the existence of borders and partitions among nationalities or races. We all are humans, and are here on earth for a certain period. It is always better to think broader and about the equality and justice for all. These inner feelings always can force us all become a good human being who cares for each other.

I am Rohingya

The Rohingya is a minor Muslim ethnic group who has been living in Myanmar for centuries. However, due to the racism and many other socio-political issues accelerated from the majority in Myanmar, they became a victim to a categorization of themselves as Bengali descendents, the recent migration of whom began on August 2017, from Myanmar to Bangladesh. These people are deprived of their ethnic rights by their own country, which includes non-enlistment with other 135 official ethnic groups, as Myanmar government has regarded them as stateless refugees from Bangladesh [1]. Over one million Rohingyas used to live in Myanmar, and they are the most persecuted people in the world and their current exodus has made more vulnerable.

It was not an easy condition at all for a conscious photographer to listen to the stories, and taking the photographs to produce the best aesthetical piece of art. It was more like documenting the horror of truth. I went to the local hospitals for several times to see the victims who entered into Bangladesh with injuries brought by the Myanmar Armies during the time they were fleeing. Or perhaps, the army just wanted to loot the belongings of these people. The Nobel Peace Laureate, Aung San Suu Kyi, might not have pondered to go against the elite Army Generals for the sake of material happiness of life, but there are great chances reserved for the owner and creator of everything and this universe, and He can bring justice for once and for all, before it is too late for innocent human beings.

Written by Mohammad Rakibul Hasan

Share